Pobegli s psihijatrije
Učen sam da nikad ne potcenjujem protivnika, da stavove zastupam argumentima, a ne uvredama, da onog ko drugačije misli nikako ne mrzim ili diskreditujem, već da ga u debati pobedim činjenicama. Naučen sam i da uvažim ono što je pozitivno u argumentaciji protivnika, te da usvojim i prihvatim njegova gledišta uakoliko je to dobro za širu društvenu zajednicu, za našu zemlju i narod.
Ipak, ove likove koji su dolazili ispred Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu na obeležavanje dva veka postojanja Matice srpske da bi zviždali zvanicama, posebno sveštenstvu, pa i samom patrijarhu, eto ne mogu da razumem, niti da to prihvatim. Možda sam staromodan, možda zaostao, ali to je za moj ukus toliko neprimereno, nepristojno, neprihvatljivo, odvratno, da je svaki vulgaran izraz koji bi se upotrebio prema inicijatorima te svinjarije zapravo ništa. Jednako kao što ne razumem zašto nekoj grupici ljudi smeta izgradnja velikog akvarijuma na Novom Beogradu, tim pre jer će baš oni prvi otići tamo da vode svoju decu i unuke. Baš kao što to danas čine kada idu u Beograd na vodi protiv koga su bili spremni u vazduh da se dignu samo da se ne izgradi. Razumeo bih da ispoljavaš negodovanje prema nečemu, da se protiviš izgradnji, ali u najmanju ruku onda si dužan da kažeš šta nudiš umesto toga protiv čega si. Međutim, toga ovde nema.
Ovde izlaze likovi s margine ovog društva, potpuno izbezumljeni, kao da su drogirani ili pijani, i ruše gradilišta. Kao da su pobegli s psihijatrije. Uz sve to, veoma su agresivni, mrze svakog ko im stane na put, spremni su da tuku ljude, napadaju policiju, vređaju neistomišljenike, uživaju kada nekom blokiraju saobraćajnicu i što se taj zlopati u koloni dok njih ne više od pedesetak luduju nasred ulice. Taj sistem ponašanja prema kom oni izopštavaju svakog ko ne misli kao oni, pa makar to bila i ogromna većina ljudi, nešto je najbolesnije što je ovo društvo doživelo.
Ti ljudi su protiv bilo kakvih razgovora, ne postoji mogućnost da prihvate činjenicu da su manjina, da to za šta su oni većina ne prihvata. Ne, kod njih nema kompromisa, jer oni su umislili da su bogomdani, mada u Boga ne veruju i većina su krajnje radikalno levičarski i anacionalno orijentisani. Za njih je sveti čin spaliti prostorije vladajuće stranke, prebiti člana ili nekog funkcionera, napraviti što veću štetu na nekom gradilištu, onemogućiti investitora da gradi, a sve to iz apsolutno iracionalnih razloga. Uskoro će početi ljudima da brane travu da pokose. Sami ističu da njih nikakvi programi ne zanimaju, da su za anarhiju, za uzimanje pravde u svoje ruke i za nekakvu direktnu demokratiju, što bi značilo da svaki čovek ima pravo kada mu se nešto ne dopadne da izađe nasred ulice i da protestuje, odnosno da blokira saobraćaj dok mu sistem ne udovolji njegovim prohtevima. Složićemo se, bar svako ko ima makar malo racionalnosti u sebi, nevažno da li je za vlast ili nije, ipak je ovakvo ponašanje nešto što je totalno neprihvatljivo. Ti ljudi napadaju temelje srpskog društva i sve naše vrednosti za koje su generacije ginule.
Oni baš žele to da ugase i da promovišu vrednosti da je individua iznad svake države i kolektiva. Praktično, uz poštovanje svakog ko ima želju da polemiše, ali ovi ljudi to nemaju, ovakvi likovi su za najhitniju hospitalizaciju i meni je skroz nejasno šta rade naše zdravstvene ustanove, tj. zašto su ovi ljudi na ulici, a ne na psihijatrijskim odeljenjima gde bi dobili adekvatno lečenje. Neka srpsko društvo razmisli o tome.